Ako bi se vratili stoljećima i tisućama godina u povijest, jedna od glavnih poveznica jedne skupine ljudi s drugom bio bi jezik i pismo. Također, često se u kategorizaciji drevnih civilizacija upravo jezik koristi kao glavni pokazatelj pripadanja određenoj skupini. Što se tiče Hrvatske i njenog puta, već je u detalje objašnjen, od Ilirskog pokreta do deklaracije o hrvatskom jeziku. Posebno je za hrvatsku bilo bitno da je svećenstvo prilično rano izborilo za služenje mise na hrvatskom jeziku, te glagoljičnom pismu, što je bilo specifično za veći dio Europe. Tu su se i udarili temelji za nastavak izgradnje u 18. i 19. stoljeću. hrvatski jezik je iz rane faze bi jezik tri dijalekta, štokavski, kajkavski i čakavski. To će naknadno, upravo u periodu nastanka nacionalne ideje na ovim prostorima često biti korišteno u pro srpskoj propagandi, pa će tako veliki broj autora, štokavski smatrati isključivo srpskim, a sve njegove govornike Srbima. Zanimljiv je zapravo taj detalj o srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jeziku kao jednom policentričnom standardnom jeziku. Standardizacijom jezika postignuta je veća kohezija među nerijetko nerazumljivim dijalektima. Nije upitno da se radi o istom jeziku, ali upravo borba za njega kao isključivo hrvatskom ili srpskom je stvorio razlike u istom i razvoj drugačijih identiteta od lingvistički i genetski istim jezikom. Posebno bitan faktor u izgradnji identiteta je već spomenuta borba koja je najintenzivnija kad su jezik ili njegova ideja ugroženi. Je li to bila infiltracija istočnog govora i vokabulara ili pak današnja amerikanizacija istog. Stoga pojava velikog broja jezičnih savjetnika, priručnika i hrvatsko-srpskih razlikovnih rječnika ne čudi jer je inzistiranje na izuzetnosti obilježja veće što je identitet ugroženiji. Jezik je nedvojbeno bio bitan, ako ne i ključni faktor razvoja i opstanka identiteta, iako i on skriva neželjene posljedice. Jedan detalj je činjenica da prije standardizacije, kako je navedeno, nije postojao zajednički nacionalni jezik, te je kao takav konstruiran. To upravo u prilog ide ideji o modernom karakteru nacionalne izgradnje identiteta. Bez obzira na navedeno, kako navodi Grgić (2009, 191) “zajednički jezik je faktor koji ljude upućuje da se prirodno okrenu suradnji, a odbace ljude s kojima se ne mogu sporazumjeti. I zajedničke poštapalice, vicevi i jezične konstrukcije (npr. češća upotreba aktiva nego pasiva) sugeriraju da među ljudima koji ih dijele postoji i sličnost u načinu razmišljanja i argumentiranja koja ih prirodno veže u jednu zajednicu, u razlici spram drugih.”

Jezik je i često bio moćan alat za formiranje identiteta. To je posebno vidljivo u periodu prije raspada jugoslavenske ideje, a posebno nakon rata i u doba suvremene hrvatske države. Ideja da se jezik često nasilno mijenja i udaljava i susjednih je često vidljiva u posljednje vrijeme. Ideja o korištenju purističkih, često zastarjelih i novonastalih riječi, dolazi iz krugova vodećih hrvatskih lingvista, a opravdava se kao borba za očuvanje jezika od stranih neprijatelja. Cilj takvih nastojanja je ipak čisti hrvatski jezik, koji bi bio tvrdi oslonac hrvatskom identitetu u budućnosti, i njegov oslonac. Koliko je ta praksa učestala, potvrđuje i trenutno najutjecajniji kroatist Stjepan Babić (2001, 255), koji tvrdi da u zadnjih par desetljeća djelovanja “jasno da mi je u podtekstu bilo da [...] povećam razlike prema srpskome”.