Kad govorimo o kulturi u kontekstu identiteta, te pojmove poput kulturne baštine, kulture i identiteta zapravo govorimo o konceptima koji su tijesno povezani (Georgievski, 2015, 517). Posebno ako u pojam kulture uvrstimo ideju književne i likovne kulture i motiva, vjere i vjerskih običaja te baštine da li materijalne ili nematerijalne, dolazimo do bitnih elemenata razvoja određenog identiteta. Također moramo imati na umu da kad govorimo o nekoj masovnoj kulturi ipak mislimo na suvremeno doba. Pojam kulture kao takav se ne može projektirati na ranije povijesne epohe. Grgić (2019, 190) na primjer navodi plemstvo razvijenog srednjeg vijeka, ono je rijetko dijelilo kulturu s kmetovima na svojim imanjima, nego je veću kulturološku povezanost osjećala s drugim plemstvom iz krajeva koji ne bi odgovarali granicama današnjih nacija niti povijesnih teritorija. Njihova pripadnost je često bila staleška nego narodna. Upravo zbog tog razloga, period nastanka identiteta i nacionalne ideje je najintenzivniji u suvremeno doba. Također upravo zbog tog razloga je vjera i pripadnost određenoj vjeroispovijesti mnogo čvrsti temelj, posebno u našim krajevima. 

Primjer vjere je dosta kompleksniji za nekih narode Europe, posebno zbog korelacije s identitetom, pa tako imamo Nijemca protestanta i katolika, dok je u našim krajevima upravo ta diferencijacija stvorila veći jaz između u mnogočemu sličnih identiteta. Tako Hobsbawm (1991, 83) tvrdi, “religija je stara i oprobana metoda da se s pomoću zajedničkih običaja uspostavi zajedništvo i jedan vid bratstva među ljudima koji inače nemaju ništa zajedničko”. Također, prema američkom sociologu Parsonsu (1991, 113) “religija, u vrijeme diferenciranih društvenih sustava, još može funkcionirati kao dio nekog podsustava gdje ispunja jednu od temeljnih funkcija suvremenog društva, a to je funkcija legitimizacije i osiguravanja konsenzusa potrebnog za rad i stabilnost društva. Iz toga možemo iščitati njenu integracijsku funkciju.” Zapravo sam pogled na religiju, ne iz teološkog nego sociološkog pogleda, može se objasniti kao “društvenu ustanovu, čiji članovi ujedinjuje skup obreda i obrazaca i vjerovanje u apsolutnu vrijednost.” (Markešić, 2002, 20).  Primjer vjere i vjerskih običaja jedan je primjer kako se lakše identificirati s određenom skupinom, posebno zbog povezanih tradicija i vjerskih slavlja. Ipak, koliko god sličnosti imalo pravoslavlje s katoličanstvom, razlike su očite i često nepremostive, posebno u pitanju jurisdikcije i crkvene vlasti, s jedne strane religije usko vezane za narod i državu, s druge strane globalne. Teško je i zamisliti da bi u smislu nacije, identiteta i etničnosti, Hrvat mogao biti pravoslavac, posebno ako se radi o SPC. Također, iako bi zbog različitosti religija, slično mogli tvrditi za Islam, ipak je dosta češće vidjeti Hrvata, s razvijenom nacionalnom svijesti i hrvatskim identitetom, a pripadnika islamske vjeroispovijesti. Hrvatski identitet je često, posebno tijekom prošlog stoljeća, značio biti katolik. To se posebno može reći za područje današnje Bosne i Hercegovine, gdje su upravo Franjevački red i Bosna srebrena bili glavni pokretač i čuvar hrvatskog identiteta. Ta ideja ja i danas prisutna, pa kad jezik nije glavni alat u kreiranju i očuvanju identiteta, onda religija i vjera preuzimaju tu ulogu. Posebno religija ključnu ulogu igra u takvim društvima, na raskrižju kultura, gdje religija i crkva kao institucija nudi jedinstven skup vrijednosti i običaja, te de facto postaje nacionalna i ekskluzivna. Organizirana religija je nerijetko potencirala sukobe i različitosti upravo zbog svojih interesa, no posljedica je često bila jačanje identiteta zajednice jedne religije naspram druge. Može se i zaključiti da je nacionalizam jedna vrsta religije, a kako smo u povijesti religije imali i fanatike, ratove i ugnjetavanja, tako iste obrasce vidimo u nacionalnim državama.

Kad govorimo o kulturi kao nematerijalnoj i materijalnoj ostavštini, posebno kroz ideju umjetnosti poput  književnosti, slikarstava, glazbe, arhitekture i filma. Možemo tvrditi da i tu neki češći i jasno definiran smjer hrvatskog ili pak ilirskog identiteta vidimo kroz 19. i 20. stoljeće. Ne smiju se naravno zanemariti neki raniji autori a na tu se posebno misli na djela Gundulića (Osman, Dubravka), Marulića (Judita) a posebno Andrija Kačić Miošić (Razgovori ugodni naroda Slovinskog). Također određeni misali, rječnici, zapisi i crkvena arhitektura s posebnostima za hrvatske krajeve. Svi ti elementi su doprinijeli u razvoju kulturnog identiteta i njegov su neizbrisiv dio, posebno kao uzor za kasnije autore, a tematika im je često usmjerena k borbi za samostalnost, religiju i identitet. Ipak, često su ti autori bili fokusirani na određeno geografsko područje ili pak širu ideju identiteta. Ne možemo tvrditi da su raniji hrvatski autori na umu imali upravo suvremenu hrvatsku državu kao ideju, ili pak upravo taj identitet. Tek krajem 18. i početkom 19. stoljeća, vide se neki jasni uzorci. Nastavak je bio 20.stoljeće koje je doživjelo procvat u narodnoj kulturi i stvaralaštvu na prefiksu hrvatskog imena i povijesti. Počevši od književnosti, gdje imamo ideju Ilirskog preporoda i veliki broj autora s domoljubnim štivom i pjesmama (Ljudevit Gaj, Petar Preradović, Antun Mihanović) , kroz određene književne radove vidimo i jasne političke ideje (Josip Juraj Strossmayer, Ivan Mažuranić). Kroz 20.stoljeće književnost se potpuno etablirala kao Hrvatska. U glazbi također vidimo domoljubnu i identitetsku ideju, tako Vatroslav Lisinski piše prvu operu, u prohrvatskom tonu i ideji ilirskog pokreta, zatim Ivan pl. Zajc koji s operom “Nikola Šubić Zrinjski” predstavlja mitsku temu iz hrvatske povijesti, nadalje kroz 20.stoljeće njihov rad nastavlja Jakov Gotovac. U slikarstvu također možemo pratiti slične tematike, tako je zanimljivo začetnik ozbiljnog historijskog slikarstva bio stranac Josip Franjo Mucke, upravo je Hrvatska kasnila s tzv. romantizmu (Prelog, 2010, 256). Za nastavak istog, bio je zaslužan Izidor Kršnjavi, no posebno je kraj 19. i početak 20. stoljeća period gdje je vidljiv element razvoja hrvatske ideje i identiteta. Oton Iveković, Vlaho Bukovac i Celestin Medović, posebno je Oton Iveković bazirao svoje stvaralaštvo za prikaze hrvatske povijesti i nacije. Nadalje, iako je dijelom zbog politički kompleksne situacije sredinom prve polovice 20. stoljeća vidljiva često jugoslavenska tematika, poneki umjetnici, a posebno Ivan Meštrović, nastavljaju tu tradiciju. “Povijest Hrvata” i “Mila Gojsalić” kao djela od velike važnosti za kreiranje i kontinuitet hrvatske nacionalne ideje. Što se tiče filma, ne može se reći da je početak istog utjecao na politike identiteta, iako pojedini propagandni filmovi u filmografiji NDH su imali neke elemente. Dosta više je jugoslavenska ideja i mitovi koristila film kao mediji za svoju promociju. Tek s novonastalom samostalnom republikom Hrvatskom, film češće ima tu tematiku. Također kultura kao nacionalni element u južnoslavenskim državama, kako navodi Gellner (1999, 95) često znači isključivost druge i ideju “jedna država - jedna kultura”. (citirano prema Kordić, 2010, 243). Ideja da je kultura čvrsto vezana za nacionalnu državu i kao takva je neodvojiva od politike, a sama po sebi ne bi izdržala te je treba održavati. Upravo takav pristup često za posljedicu ima političke borbe i nerijetko cenzuru nepodobne i nekompatibilne kulture, posebno ako se radi o sponzorstvu države i raspodjeli javnog novca u kulturi. Kultura se također tako koristi kao alat za modeliranje nacionalnog identiteta, gdje je dugoročno kvaliteta takve diktirane i neprirodne kulture u opadanju a ne razvija se kroz upotpunjavanje i obogaćivanje novim kulturama. Jer upravo naša kultura, kako je ranije navedeno, i jest jedna bogata kultura različitosti. Kako navodi Letica (2011, 35): “hrvatski je kulturni i nacionalni identitet policentričan i europski multidimenzionalan, jer pripada gotovo svim europskim, pa i istočnjačkim tradicijama: bizantskoj, balkanskoj, zapadnoeuropskoj, mediteranskoj, jadranskoj, istočnoeuropskoj, srednjoeuropskoj i južnoslavenskoj.”

Kad su u pitanju običaji, često su isti više regionalni nego nacionalni, iako pojedini postaju univerzalni s godinama ili Hrvatski. Također neki od običaja imaju i širi prostor poput jugoslavenskog, slavenskog ili pak balkanskog prostora. Nerijetko su u običaje u Hrvatskoj, vjerovanja i religija duboko ukorijenjeni. Dok su sela ipak češće sklonija običajima i nekim uzorcima ponašanja, kako u obitelji tako u zajednici. Jedan od pojmova koji bi povezali s običajima je dugotrajnost jer kako navodi ICOMOS (2005) „baštinu određuje skup stvari iz prošlosti koje određeno društvo prepoznaje kao vrijednost, a ona predstavlja izraz načina života zajednice, uključujući i običaje, prakse, mjesta, stvari, umjetničke izraze i vrijednosti“(citirano prema Bilušić, 2013, 8).

Slika 4. Oton Iveković, Dolazak Hrvata.